petak, listopad 29, 2010
Prošle je godine Marky Ramone prvi put izveo svoj Blitzkrieg koncert kod nas u Zagrebu, remake jednog od tipičnih koncerata Ramonesa nekada, više od sat vremena neprestane svirke bez predaha i bez stanki između pjesama.
Prošli vikend, to jest prošli petak, Marky se vratio i sve ponovio.
Ovaj put su umjesto Clare i Alexa iz grupe AntiProduct na gitari i basu svirali neki novi dečki, dva Argentinca (koliko mi je poznato), a kojima je nemoguće saznati imena ili bilo što drugo o njima osim da su trenutno dio Markyeve Blitzkrieg postave. Ne znam zašto više ne sviraju Alex i Clare, prošle godine su me oduševili, ali nisu ni ovi novi loši. Za mikrofonom je, naravno, kao i prošli put, Michale Graves, bivši pjevač Misfitsa.
Počelo je punkerski, Exodus je svirao prvi, kao i prošle godine, uostalom, ali umjesto Psihomodo Popa, koji su prošle godine imali čast nastupiti neposredno prije legendarnog člana Ramonesa, ovaj put ta je čast pripala zagrebačkom Misfits tribute bendu, Devils Whorehouse. Nisam ih nikada prije čula, a totalno su me oduševili! Besprijekorno su skinuli Misfitse, stvari koje je izvodio i Danzig i Graves, a oboje je zvučalo fenomenalno. Ne može svatko to izvesti. "The forbidden zone", "Helena", "We are 138", "Where eagles dare"... A posebno im hvala za "Dig up her bones", meni osobno najdražu stvar Misfitsa, koju su sačuvali za kraj. Bilo bi totalno fora da je Graves otpjevao stvar s njima, ali dobro, neću se žaliti. 
Marky se pojavio odmah nakon Devils Whorehousea, i rasturio sljedećih sat vremena. Graves je bio odličan, kao i prije, iako mi se činilo da je na "Pet sematary" fulao tekst, ali nema veze. Uživali smo u atmosferi i putovali kroz vrijeme - "Now I wanna sniff some glue", "I wanna be sedated", "Poison heart", "Commando", "Chinese rock", "Rock'n'roll high school", "Do you remember rock'n'roll radio", "53rd and 3rd", "Beat on the brat", "Sheena is a punk rocker", "Judy is a punk" i tijekom nekoliko bisova "What a wonderful world", "When we were angels" i tako dalje i tako dalje, sve do kraja i neizbježne "Blitzkrieg bop".
Osobno, mislim da je prošle godine bio bolji koncert, žao mi je što se donekle promijenila postava, što nema Clare i Alexa, i šteta što nisu izveli meni najdražu pjesmu Ramonesa, "Too tough to die"; ali sve u svemu bilo je super i drago mi je da se Marky sa Blitzkriegom vratio i u Zagreb, nadam se da će doći i opet.
Za kraj evo malo fotki i riječ kojom je Marky pozdravio publiku prilikom ulaska na stage: hvala. I da, rekao je to na hrvatskom.
utorak, kolovoz 17, 2010
.jpg&t=1)
Can you take away the fear of doubt?
Can you say for sure we’ll be all right?
Can you reassure my every thought?
Can you stop this love from going wrong?
After everything turns out to be
Can you promise me we won’t compete?
After this way becomes chosen wrong
Will you recognize once who I was?
If we do this now will we get back?
If we stop believing will we have faith?
If we hurt each other will we stay the same?
If I choose to leave will you let go my hand?
What if we can’t take what comes our way?
When the questions return to the one who asked
And when one of us decides to break
Can you promise me we’ll still be friends?
Can you give up fighting if I ask you to?
Can you look at me and know my every word?
Can you keep your distance if I pull you close?
Can you stop this love from going wrong?
After everything turns out to be
Can you give back what you’ve received?
After this way becomes not the one we chose
Will you remember the friend I was?
If the pain becomes too hard to bare
And if my fears come true and leave me scared
Can you be there for me if I choose the end?
And can you promise me we’ll still be friends?
subota, srpanj 10, 2010
Prije nekoliko godina, 2002. ili 2003., nisam sigurna kad je to točno trebalo biti, ali prije tih par godina kad je Metallica prvi put trebala doći u Hrvatsku, na stadion u Veliku Goricu, uspjela sam se dočepati karte za koncert preko nagradne igre, čini mi se, iz Top of the popsa. Koncert je, kao što znate, otkazan, a meni je ostala karta za ljubav i dugo sjećanje. Ali nema veze, dočekala sam da stvarno definitivno dođu i to u Zagreb ovaj put, pa makar čekanje potrajalo nekoliko godina. :) Prošlo je već mjesec dana od koncerta na hipodromu, al evo, s malim zakašnjenjem i izvještaja ;)
Ugazili smo u hipodromsko blato već negdje oko 7 ako se ne varam. Odmah na ulazu sam se pokolebala kad sam vidjela stanje terena, ali na ulazu u pit me skoro strefio infarkt. Blato se pomaljalo u valovima i dobro da sam obula čizme s platformom od 12 centimetara jer sam taman toliko propala u živo blato od hipodroma. Kasnije sam na fotkama skužila da je bilo i komadića trave tu i tamo, premda nije baš dugo trajala, hahaha. Kiša je lijevala cijelo vrijeme, ali nakon sat-dva već se navikneš pa iako je bilo ljudi koji su okolo gunđali da kad će više završiti te predgrupe i kad će već Metallica, mi smo već bili i blatni i mokri pa nam nije predstavljalo problem ostati takvi još par sati. I vrijedilo je, da znate.
Počelo je s "Creeping death", nastavilo se s "For whom the bell tolls", "Fuel" , "Ride the lightning" i "Fade to black", a zatim dalje pjesmama s novog albuma "Death Magnetic": "That was just your life", "The end of the line", meni najbolja "Broken, beat and scarred", te "Day that never comes". Uslijedile su stvari sa starih albuma, ujedno i njihove najpoznatije, "Sad but true", "One", "Battery", "Nothing else matters", "Enter sandman", a među njima i moja najdraža i Metallicina najgenijalnija stvar s istoimenog najgenijalnijeg albuma - "Master of puppets".
Na bis su došli s coverom pjesme Diamond Heada, "Am I evil?", nastavili s "Hit the lights" i završili koncert s genijalnom stvari "Seek and destroy". Jedino mi je žao što nisu odsvirali niti jedan "Unforgiven"...
Par slički za kraj:
utorak, srpanj 6, 2010
Vatra je 07. 05. ove godine proslavila svoj 10. rođendan u Ksetu.
Koncert je bio standardno odličan, uz nove i stare stvari brzo su prošli tih par sati uživancije.
Ovom prigodom odsvirali su i neke stvari koje inače ne sviraju na koncertima, ili barem ne često, kao "00.50" i "Bilo je dobro dok je trajalo", stvar s njihovog prvog albuma, i, ako se ne varam, prva za koju su snimili spot. Aljoša iz Ramireza bio je standardan gost na pjesmi "Dva akrobata", a nakon toga je otpjevao i "Sretan rođendan" Vatri i čestitao im na ovih 10 sjajnih godina karijere. Nije bilo torte, ali je Dečak tradicionalno jednoj sretnici iz publike poklonio gitaru, dar njihovog sponzora. Sretnica, nažalost, nisam bila ja… :((
Kset je bio pun, iako ne i prepun jer je broj ulaznica bio ograničen upravo zato da bi svatko mogao uživati u koncertu bez gužvanja.
Bilo je super super, kao što se može vidjeti iz priloženog:
I pogled odozgora:
ponedjeljak, lipanj 7, 2010
"I'll be there when your heart stops beating
I'll be there when your last breath is taken away
In the dark when theres no one listening
In the times when we both get carried away"
+44, "
When your heart stops beating"
XI
Nije gotovo ni oka sklopio cijele noći razmišljajući o tome što će joj reći. Dojurio je u školu prije svih i promatrao hodnik iščekujući kada će ju vidjeti. Obično bi došla među prvima, ali ovog je puta kasnila. Kada je sat već započeo, sinulo mu je da Sara neće doći. Zašto, to nije znao, ali imao je neki osjećaj da je on tome kriv. Onaj poznati osjećaj panike ponovo ga je obuzeo i počeo se pitati što će, zaboga, napraviti ako ju više nikada ne vidi? Pa ne može nestati samo tako i ne dati mu šansu da se iskupi i kaže joj koliko ju voli i koliko mu je žao. Može li?
To ga je pitanje mučilo cijeli dan i cijeli taj tjedan jer se Sara nije pojavila ni slijedeći dan, ni onaj poslije njega. Neprestano ju je nazivao i ostavljao joj poruke, ali nije dobio odgovor niti na jednu. Naposlijetku je odlučio da će nakon nastave jednostavno otići k njoj doma. Znao je da ne bi bilo pametno pojaviti se pred njenim roditeljima i sve to skupa, ali više nije imao izbora.
Sarina majka mu je otvorila vrata.
- Oprostite što smetam, gospođo, ali htio bih znati je li Sara kod kuće? Trebao bih razgovarati s njom, jako je bitno… - započeo je, ali ga je Sarina majka prekinula.
- Oh, pa vi ne znate… - tiho je rekla.
- Oprostite, što? – upitao je.
- Sara je… Uh… Sara je preminula prošli tjedan. – izgovorila je to tako tiho da ju jedva čuo, ali ipak je čuo što je rekla i zgranuo se.
- Preminula? Kako to mislite? Pa… Mislim, ona… Ne… Ne razumijem. – promucao je.
- Sara je doživjela spontani pobačaj. Bila je trudna nekoliko mjeseci. Došlo je do nekakvih komplikacija i iskrvarila je. – gotovo je odrecitirala Sarina majka. A onda je dodala, još tiše, kao da govori više sebi nego njemu: - Nismo ni znali tko joj je bio dečko. Nikada… Nikada ga nismo upoznali. Ni sada ne znamo… Ne znamo ni zna li on...za Saru… -
Nastavila je nešto tiho mrmljati, ali on ju nije slušao. Nije mogao vjerovati to što je čuo. Sara? Mrtva? Pa to jednostavno nije moguće! Trudna? S njegovim djetetom? Koje je isto tako mrtvo… Prije tjedan dana… Nemoguće. Pa tada je on… Pa ništa mu nije rekla… Tjedan dana… To bi značilo da je umrla iste noći kada je on… Sanja… Ne. Ne, ne, ne, ne, ne, ne, ne! Nemoguće. NEMOGUĆE!
Sarina je majka bila ušutjela i sada ga je samo tiho promatrala. Čuo je njen glas nakon nekog vremena, kada se probio u kovitlac njegovih misli:
- Oprostite, a otkuda ste vi poznavali moju Saru? – upitala je.
- Ja… Bili smo u vezi. Ona je bila i MOJA Sara. JA sam ju ubio. – rekao je to savršeno mirno, kao da odgovara na pitanje kakvo je vrijeme danas.
A onda se počeo smijati, dok su mu suze istovremeno tekle niz obraze i dok ga je nezamisliva bol sve više stezala u prsima i dok mu se polako mračilo pred očima i dok su negdje u daljini počele zavijati sirene, a oko njega se skupljati gusta tišina, onakva u kojoj će njen glas ostati samo daleka i bolna uspomena…
XII
Život se nastavio, s jednom perspektivnom učenicom manje, jednim profesorom koji je dobio otkaz zbog neprimjerene veze s tom učenicom i jednom djevojkom koja je tračeve o cijelom događaju širila iz prve ruke. S vremenom je trač o profesoru koji zavodi maloljetnice prerastao u svojevrsnu legednu među učenicima te srednje škole, a neki kažu da kasno navečer, ako se zadržiš u hodnicima pored sportskih dvorana dovoljno dugo, možeš čuti bolestan smijeh tog ludog profesora kako izvire iz zidova i širi se po školi, vrebajući na njegovu slijedeću žrtvu…
petak, ožujak 26, 2010
"
Can someone save me from this hell I've made?Can someone save me before it's too late? Nights have driven me insaneFrom you, I feel so far away"
18 Visions,
"A long way home"
IX
Jedva je čekala da ujutro stigne na trening. Bilo joj je žao što je jučer bila tako mrzovoljna i ljuta na njega, kao da je on bio kriv što se sviđao skoro polovici djevojaka iz škole. Željela mu se ispričati za svoje ponašanje od jučer, ali joj je raspoloženje splasnulo čim je došla pred kabinet. Srela je Sanju, koja je bila na izlasku i vragolasto se smiješila.
- Hej, Sara! Sjećaš se što sam ti jučer rekla? Pa...recimo da sam krenula u dobrom smjeru, ha ha. – zadovoljno se nasmijala i otrčala u dvoranu.
Sara je ostala stajati pred vratima kabineta, iza kojih je nakon par trenutaka on izišao i nasmiješio joj se.
- Bok, slobodno uđi, ja moram po papire za današnji sat, dečki su ih ostavili gore u zbornici. – rekao je i otvorio joj vrata.
- Ne treba, hvala, idem se odmah presvući. – promrmljala je Sara i otišla u suprotnom smjeru.
On je ostao stajati, pomalo zbunjen njenim ponašanjem, ali se brzo sabrao i krenuo održati sat. Cijeli dan nije uspio porazgovarati s njom. Držala se odvojeno i preslušavala glazbu za sate fitnessa. Uspio joj je tek reći da mora nešto obaviti nakon nastave, na što je ona samo nezainteresirano kimnula glavom i rekla da ionako i sama ima posla nakon škole. Nije joj spomenuo da to što mora obaviti uključuje Sanju.
X
Nije namjeravao spavati sa Sanjom. Dobro, ne bi mogao reći da nije vidio sve znakove koje mu je ona neprestano slala i da nije shvatio da je zapravo sve u redu s njenim koljenom i da ga je pozvala k sebi iz nekog drugog razloga. Doduše, nije baš taj razlog imao na pameti, ali kad mu je mozak proradio već je bilo kasno.
Otišao je od Sanje s ogromnim osjećajem krivnje i nekom tupom boli za koju je zaključio da će ju najbolje izliječiti u prvom otvorenom baru na koji naiđe na putu kući. Kad je konačno došao doma, već je bio mrtav pijan i ta mu je tupost dobro došla da barem na trenutak zaboravi što je upravo bio učinio.
Bilo bi glupo reći da se nije mogao oduprijeti Sanjinim čarima, ili da se jednostavno sve odigralo tako brzo da se nije ni snašao. Bilo bi glupo reći i to da je on, na kraju, samo muškarac. A Sanja je, jebiga, prokleto zgodna. Zapravo mu je sve čega se dosjetio zvučalo glupo jer je znao da za ovo nema opravdanja. A opet, svaki neuron u njegovom mozgu pokušavo se domisliti nečega što će reći Sari kad joj prizna što je napravio. Odmah je bio odlučio da će joj sve priznati, jer joj ionako to ne bi mogao skrivati. Sara ga poznaje bolje od ikoga i primijetila bi da nešto skriva od nje. Čitala ga je kao otvorenu knjigu, bez problema bi dokučila u čemu je stvar. Zato je najbolje sve odmah izbaciti na otvoreno. Pretrpjet će bilo koju kaznu, bilo što, samo da mu oprosti. U sebi se molio da mu oprosti jer nije mogao ni pomisliti na to što će biti ako ona to ne učini. Drhtavom je rukom, što od mamurluka, što od nervoze, pritiskao tipke na telefonu birajući Sarin broj. Morao se naći s njom što prije i riješiti to ili će naprosto poludjeti. No, sve što je uspio dobiti od Sare bila je njena govorna pošta.
Zvao ju je još nekoliko puta i opet ništa. Pomislio je da joj možda nešto nije u redu s mobitelom, ili joj se možda što dogodilo ili… Ili mu se možda ne želi javiti. Što ako je već saznala? Što ako mu se više nikada neće javiti i nikada s njim neće više progovoriti niti riječ? Samo tako, od pomisli na to, potpuno ga je obuzela panika. Grozničavo je razmišljao što da napravi i jedva se uspio smiriti činjenicom da će ju ionako vidjeti u školi. Možda je ljuta na njega, ali ne može izostati s nastave zbog toga. Samo da ju vidi tamo, i onda će joj objasniti. Sve će joj objasniti i sve će opet biti dobro. Mora biti.
ponedjeljak, siječanj 11, 2010
"Jealousy, look what you’ve done
You’ve got a hold of me, you’ve made me become
Thought I’d never be what I’m running from
This jealousy look what it's done"
Good Charlotte, "Jealousy"
VIII
Uspjela ga je dovoljno urazumiti da pozove domara i riješi problem s vodom u svlačionicama. Još ga je čekala u kabinetu kad se pojavila Sanja.
- Hej, a ti si još tu? Mislila sam da si već otišla doma. - rekla je, iznenadivši se kad ju je vidjela.
- Da, trebala sam nešto u vezi glazbe za novi projekt fitnessa u školi, pa sam mislila pitati profesora za to... A što ti još tu radiš? Mislila sam da si otišla s Lukom. - odgovorila je Sara.
- Ah... Ide mi na živce. Zaljubljen je u mene... Kao da ih već nema dovoljno koji trče za mnom. - rekla je, vragolasto se nasmijavši. - Osim toga, meni se sviđa netko drugi, netko iskusniji, stariji... Znaš na kog mislim? -
Sara je samo odmahnula glavom, iako joj je bilo itekako jasno na kog Sanja misli.
- Pozvat ću ga van. - rekla je odlučno. - Profesora. -
- Zar misliš da će prihvatiti? Pa ti si mu učenica, ne očekuješ valjda da će ti to uspjeti? - pomalo s podsmijehom je upitala Sara.
- To ćemo tek vidjeti. -
U tom je trenu profesor ušao u kabinet i zastao ugledavši Sanju.
- Sanja, što ti tu radiš? Trebala si već odavno biti kod kuće, zar ne? - začudio se.
- Trebam hitno razgovarati s vama. Molim vas, jako je važno. -
- Aha. U redu, samo izvoli. Pričekaj ovdje, odmah se vraćam. - rekao je i okrenuo se Sari. - Sara, dođi sa mnom, molim te, odmah ću ti dati to što si tražila pa možeš ići. -
Sara je poslušno ustala i krenula za njim. Dao joj je ključeve svog auta i rekao da ga pričeka unutra. Ona se samo zlovoljno složila i otišla napraviti kako je rekao. On se vratio u kabinet i sjeo za stol.
- Izvoli, Sanja, što si trebala? -
Sanja se nasmiješila i prišla k stolu.
- Profesore... - započela je. - Pročitala sam na stranicama škole da ste godinu dana radili kao fizioterapeut u Austriji, je li to točno? -
- Da, jesam, prošle godine. Zašto? -
- Pa, vidite... - nastavila je naslonivši se na stol. - Ja imam jedan problem. -
Tu je zastala i prebacila nogu preko stola, podigavši ionako kratku suknju još malo više.
- Moje koljeno... - rekla je. - Nešto nije u redu s njim. Spremam se za utrku na kraju godine i ne mogu si dozvoliti da upropastim sve što sam dosad napravila za to. Biste li mi mogli pomoći? Provjerila sam sa stranim fizioterapeutima i ne bih uspjela dogovoriti termin tako da budem u formi na vrijeme za utrku. A naši jednostavno nisu dovoljno stručni. Moji roditelji žele nekog tko ima iskustva u inozemstvu. Možda bi ste mogli nešto učiniti? -
- Ne znam baš... - odmahnuo je glavom. - Mogu pogledati, ali trebao bi ti određen broj terapija ako je stvarno tako loše kao što kažeš. -
- Molim vas, profesore, vi ste mi zadnja nada. Molim vas... Neću vas gnjaviti dugo, obećajem. Samo nekoliko terapija dok ne dođu posljednje pripreme za utrku. Molim vas... -
- Dobro, dobro, vidjet ću što mogu učiniti, ali ništa ti ne mogu obećati. U redu? - odgovorio je. - Sutra ću pogledati koljeno i vidjeti što možemo napraviti. Ovako mi ne izgleda kao nešto ozbiljenije od istegnuta mišića, ali vidjet ćemo sutra. U redu? -
- Može, super. Hvala vam, profesore. -
Ispratio ju je van i otišao na parkiralište. Uvjerio se da je otišla prije no što je došao do auta. Sara je sjedila unutra mrzovoljno gledajući kroz prozor.
- Što ti je? - upitao je.
- Ništa. -
- Sanja me samo zamolila za uslugu, to je sve. -
Ona je samo odsutno kimnula glavom i nastavila gledati kroz prozor. Upalio je auto i odvezao ju kući. Nije htjela ostati s njim, rekla je da ima nešto za obaviti kod kuće s roditeljima. Nije se protivio.